Čekanja

Čekanja i otkazi glavne su teme u Kombinatu kroz čitavu 1990. i 1991. godinu. Radnici se šalju na čekanje najčešće kada nema materijala ili sredstava za nabavku materijala, ili kada drugo poduzeće koje treba dostaviti dio proizvoda potrebnih za proizvodnju nije u mogućnosti obaviti isporuku.

U razdoblju od ljeta 1990. do proljeća 1991. gotovo nema dana kada netko od borovskih radnika nije na čekanju. U najdramatičnijim epizodama, poput studenog 1990., hale su sablasno prazne, a na čekanju je preko 15.000 radnika.[1] U ovakvim uvjetima, do problema dolazi i u onim poduzećima koja bi, kako Tjednik navodi, “imala pozitivan saldo u poslovanju—pozitivni su GTR, Strojara, Radnički dom”.[2] Pojedina poduzeća sada su prisiljena prilagoditi se novoj stvarnosti.

Prva čekanja počinju 1990. u Tvornici strojeva (“Strojari”), manjoj od velikih borovskih poduzeća (oko 500 radnika), koja strojevima i dijelovima opskrbljuje ostale dijelove kombinata. Od ožujka 1990. pa sve do ratnih zbivanja, u Tvornici strojeva radi samo oko 50% radnika. Međutim, Strojara je u kapitalističkim uvjetima jedno od perspektivnijih borovskih poduzeća: ima relativno mali broj zaposlenih, nešto veći broj visokoobrazovanih od borovskog prosjeka, kao i uskospecijaliziranu proizvodnju i često originalna (vlastita) tehnološka rješenja. Prema našim kazivačima, Strojara je i organizacijski nastojala ići u korak s vremenom te je pred rat, u suradnji sa stručnjacima iz Zagreba i Osijeka, izradila plan nove organizacije rada na principima Shigeo Shingoa, tvorca tzv. Toyotinog proizvodnog sistema, i već bila započela s obukom ljudi. Osim toga, Strojara je bila spremna na radikalne poteze da bi opstala, pa je tako u jednom času probleme pokušala riješiti rasprodajom, odnosno davanjem strojeva u najam vlastitim radnicima.[3] S obzirom da je servisirala čitav kombinat, mogli bismo je nazvati i tvornicom od strateškog interesa. Naime, njena likvidacija nužno bi izazvala poremećaje u čitavom Kombinatu. Rasplet događaja oko Tvornice strojeva zato povlači šira pitanja strategija korištenih pri provedbi mjera restrukturiranja.

Zbog nepodmirenih dugova prema Tvornici strojeva, koji prelaze 7 milijardi konvertibilnih dinara[4], Strojara u ožujku 1990. zaustavlja proizvodnju za ostala poduzeća u Kombinatu. Polovica (250) strojaraca tako zbog nedostatka posla završava na čekanju.[5] Značajan dio tih radnika neće se više ni vratiti na posao. Nakon godišnjih odmora, u Tvornici strojeva rad se nastavlja s manje od polovine zaposlenih, dok su ostali radnici kod kuće i primaju 60% osobnog dohotka. U to vrijeme dolazi do pokušaja organizacije štrajka, ali je štrajkaški odbor ostao bez kvoruma. Strojarci se bune jer smatraju da se problemi kombinata rješavaju “preko njihovih leđa” zbog straha od “obućarske mase”.[6] Naime, veća poduzeća, poput Gumare ili Obućare, dostupna sredstva koriste za isplatu plaća iako Strojari duguju novac. Strah od masovnije radničke pobune opravdava takve postupke.

Situacija s čekanjima je u drugim borovskim poduzećima bila slična. U svibnju 1990. proizvodnja staje i u Auto gumama.[7] Radnici su ovog puta poslani na čekanje zbog nedostatka materijala. U rujnu su radnici ponovno raspušteni zbog loše isporuke iz Italije.[8] Pravi val čekanja predviđen je za razdoblje od 19. studenog do 2. prosinca, ali Tvornica gumene obuće radnike šalje na čekanje ranije, što izaziva zastoje i čekanja drugdje. U Gumenoj obući, proizvodnja je pokrenuta sredinom siječnja (11.1.) 1991., nakon gotovo dva mjeseca čekanja. Za radnice je ovo bilo razdoblje velike neizvjesnosti. Riječima radnice Kate Ošust: “Otišli smo na čekanje još polovicom novembra. Za svo to vrijeme osjećala sam se izgubljeno i mislila sam da se nikada više neću vratiti na posao. Ni sada nisam sigurna da će sve biti u redu. Izgubila sam povjerenje u sve. Najgore je što nismo imali nikakvih informacija... Među gumarcima je vladala totalna neizvjesnost pa smo se stalno zivkali … ali svi su bili neinformisani pa su se širile priče koje su nas još više plašile – da se neće početi ni 8. januara, da posla neće ni biti, da ćemo dobiti otkaz...” Radojka Kalaba dodaje: “Iskreno govoreći, mislila sam da se više neću ni vratiti na posao... Sretala sam kolege s posla i svi su bili uplašeni da nećemo početi raditi”.[9] U TKO, još jednom od velikih pogona, radnici se vraćaju kratko u proizvodnju u 12. mjesecu, da bi zatim ponovno otišli na čekanje do sredine siječnja. Suočeni s potpuno novom situacijom dugotrajnog nedostatka posla, radnici se pitaju “dokle će trajati čekanje i šta ono zapravo znači” i inzistiraju da im prije čekanja budu isplaćeni osobni dohoci. Od 19.11. na čekanju su TKO i Gumena obuća, Poli, Autogume, Gumena obuća, GTR – ukupno oko 15.000 radnika![10]

Bitna karakteristika čekanja, osim masovnosti (u studenom 1990. tvorničke hale bile su gotovo u potpunosti ispražnjene) je i njihovo dugo trajanje. Također, zastoji krajem 1990. i početkom 1991. više nisu izolirani: istovremeno zahvaćaju više poduzeća unutar kombinata i traju sve dulje. Nakon masovnih zastoja krajem 1990., u 1991. su više tjedana u zastoju bile Autogume, Valjara, Gumena obuća i Poly,[11] dok su dulje od mjesec dana u zastoju dijelovi Auto guma (radijalke) i dijelovi GTR-a (klinasto remenje).[12] Bitno je napomenuti da je kod zastoja nekih od poduzeća na čekanje istovremeno išlo po tisuću ili više tisuća radnika.[13] Osim toga, treba imati na umu kako je ovo razdoblje često, gotovo redovito popraćeno s kašnjenjem, tj. neisplatom plaća.

Čekanja proizvode dodatnu nesigurnost jer su praćena stalnom i dugotrajnom prijetnjom otkaza (tj. rješavanja “tehnološkog viška”). Iako se o otkazima u Borovu kontinuirano raspravlja kroz 1990. i 1991. godinu, u Tjedniku nije moguće naći jednoznačan odgovor o tome koja bi instanca trebala donijeti konkretnu odluku o tome tko, imenom i prezimenom, dobiva otkaz. Na radničkim savjetima tako svjedočimo prebacivanju odgovornosti između radničkog savjeta, sindikata, stručnjaka, direktora... Kako piše Tjednik, “najgore će svakako biti kod utvrđivanja imena i prezimena ljudi koji bi trebali otići jer to nitko ne želi preuzeti na sebe. Nije to spreman ni direktor poduzeća, posebno zbog toga što vlasnički odnosi nisu riješeni pa je tvornica zvanično još uvijek u vlasništvu svih njenih radnika.”[14]

Kompleksnost pitanja vlasništva i viška radnika dobro oslikava sjednica radničkog savjeta GTR-a iz siječnja 1991. U GTR-u je 700 radnika suvišno i radnički savjet treba odlučiti o tome na koji ih se način riješiti. (U ovom je poduzeću određivanje viška prebačeno na poslovno rukovodstvo i RS.) Tri su opcije: stečaj (radnici odlaze na biro za zapošljavanje i brigu o njima preuzima država); evidentiranje viška radnika bez stečaja (gdje oni odlaze na biro, ali im naknadu za nezaposlene isplaćuje poduzeće); i ostanak svih radnika (koji se onda smjenjuju na čekanjima s 60% plaće, ovisno o situaciji u proizvodnji). Iako se direktor zalaže za stečaj kao “najbolje rješenje za poduzeće”, radnički savjet glasa za drugu opciju.


  1. “Poteškoće zbog struje”, Borovo 3154, 7.12.1990.
  2. “O dugovanjima”, Borovo 3119, 9.3.1990., 4.
  3. “Kako će strojarci proći u besparici: Platiti ili iseliti”, Borovo 3119, 9.3.1990., 4; “Mnogo novih poteza”, Borovo 3122, 30.3.1990., 4.
  4. Prema našem kazivaču (tadašnjem projektantu u Strojari): “Tvornica strojeva unutar sustava Borovo je potraživala oko milion i po maraka, milion i po eura kad se to preračuna, a izvan sustava oko petsto tisuća eura.”
  5. “Obustavljena proizvodnja”, Borovo 3120, 16.03.1990., 1,3; “Različite ocjene”, Borovo 3121, 23.03.1990., 4; “Mnogo novih poteza”, Borovo 3122, 30.03.1990., 3.
  6. “Sve slabija pozicija”, Borovo 3138, 17.08.1990., 4.
  7. “Zastoj zbog sirovina”, Borovo 3129, 18.05.1990., 1.
  8. “Stoje zbog čeličnog korda”, Borovo 3142 14.09.1990., 1.
  9. “Lijepo je ponovno raditi”, Borovo 3157, 11.1.1991., 5.
  10. “Poteškoće zbog struje”, Borovo 3154, 7.12.1990., 3.
  11. “Teško naplativa potraživanja”, Borovo 3158, 18.1.1991., 4; “I ovog tjedna u zastoju”, Borovo 3167, 22.3.1991., 2.
  12. “Dosta radnika na čekanju”, Borovo 3164, 1.3.1991, 1; “Sa pola kapaciteta”, Borovo 3158, 18.1.1991., 5; “‘Radijalke’ se ne proizvode”, Borovo 3160, 1.2.1991., 3; “Isplativije stajati”, Borovo 3163, 22.2.1991., 1.
  13. “I daje silazna linija”, Borovo 3170, 12.4.1991., 1; “I ovog tjedna u zastoju”, Borovo 3167, 22.3.1991., 2; “Teže nego ikad”, Borovo 3173, 17.5.1991., 1.
  14. “Nezadovoljstvo isplatama”, Borovo 3146, 12.10.1990, 1.