English

Tjednik Borovo

Tjednik Borovo najstariji je tvornički list u bivšoj Jugoslaviji. Novine socijalističkoga poduzeća naslanjale su se na dvije tradicije: na korporacijsko glasilo koje je od 1932. izlazilo u Batinoj tvornici kraj Vukovara, te, nešto manje izravno, na tradiciju radničkih i socijalističkih novina čiji počeci u Hrvatskoj sežu u drugu polovicu devetnaestoga stoljeća. Kada je 1947. godine jugoslavenski sindikat pokrenuo inicijativu sustavnog pokretanja tvorničkih novina, kao model i uzor poslužio je upravo list koji je izlazio u Borovu. U vrijeme pokretanja ove inicijative, na čelu sindikata bio je Josip Cazi, predratni hrvatski komunist i sindikalac, koji je tridesetih godina 20. st. radio u Batinoj tvornici i tamo ilegalno uređivao list Saradnik, “organ organizovanih Batinih radnika-ca”, svojevrsni radnički odgovor na službeno tvorničko glasilo. Posvećenost radu i interesima rada, kao i zalaganje za opći društveni napredak utemeljen na radu i ravnopravnosti, povezuju Borovo sa starijom tradicijom radničkih novina. Orijentiranost na tvornicu i njezino naselje, kao i postavljanje rada u središnje mjesto šire društvene organizacije, povezuju socijalističko Borovo s njegovim fordističkim korporacijskim prethodnikom.

Fenomen tvorničkih novina, iako integralan dio kulture rada u socijalističkoj Jugoslaviji, slabo je istražen. Početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji je izlazilo oko 2.000 listova radnih organizacija (usp. Koroman 2016). Krajem sedamdesetih, naklada tvorničkih novina dvostruko je premašivala nakladu svih dnevnih listova u Jugoslaviji. Prvi skup urednika tvorničkih listova Jugoslavije održan je 1955. upravo u Borovu.[1] U Borovu je tradicionalno dodijeljivano godišnje priznanje “11. novembar” za najistaknutije novinare “listova udruženog rada” (tj. tvorničkih novina).[2]

Teme tvorničkih listova, pa tako i Borova, bile su “život kolektiva, radni uspjesi, problemi proizvodnje, radničko samoupravljanje i život organizacija u poduzeću”.[3] Tjednik Borovo je uz navedeno redovno pratio i život u Borovu Naselju, kao i kulturne i sportske aktivnosti radnika kombinata. Borovo je o životu tvornice izvještavalo demokratski, dajući glas svim pozicijama uključenim u funkcioniranje kombinata: od pogonskih radnika, preko inženjera, sindikata, partije (do depolitizacije), radničkih savjeta, pa do uprave i generalnog direktora. Unutar ovih složenih odnosa, tjednik je svoju poziciju pokušavao održati nezavisnom, o čemu najbolje svjedoče kritike koje listu uglavnom stižu s upravljačkih pozicija.

Kako se tjednik Borovo snašao u vremenu velikih političkih i ekonomskih promjena kojim se bavimo? Uočljivo je nekoliko općenitih trendova. Kroz 1990. i 1991. Tjednik je izložen efektima krize i mjera stabilizacije jednako kao i ostali dijelovi kombinata. Tjednik je dužan borovskoj Štampariji, a Štamparija vanjskim dobavljačima, zbog čega je ugroženo njezino normalno funkcioniranje, kao i radna mjesta 180 zaposlenih.[4] Efekti štednje vide se u sve manjem broju fotografskih priloga u Tjedniku, kao i smanjenom broja stranica.[5] Novinari su među prvim radnicima kombinata kojima počinju kasniti plaće. No, i u takvim uvjetima novine se nastavljaju izdavati: “Mi smo uvijek na raspolaganju. I bez obzira na neisplaćenu plaću, moramo biti strpljivi i razumni. Razumniji od onih koji traže svoja prava kad nema novaca, mudriji od onih što prozivaju, a nemaju argumenata, pismeniji od onih čije referate prenosimo.”[6]

Uz materijalnu oskudicu, informiranje u kombinatu dovedeno je u pitanje i kroz sveobuhvatne društvene promjene, koje sada zahvaćaju i instituciju jugoslavenskih tvorničkih novina općenito. Početkom 1990., Tjednik (bez komentara) prenosi “stavove o zadacima informiranja u poduzećima u funkciji ostvarivanja privredne reforme”, koje donosi Privredna komora Jugoslavije.[7] Komora napominje kako “tržišna orijentacija u privređivanju i marketinški pristup organizaciji rada i poslovanja” pretpostavljaju “da je sistem informiranja sastavni dio ukupne poslovne politike svakog poduzeća”. Od tvorničkih se novina traži da budu “faktor mobilizacije” za reformu i za “stvaranje pozitivne klime za poduzetništvo”. Ove parole za novo vrijeme bile su, uz neizbježnu ironiju, smještene tik do citata iz prošlih vremena, u kojima se—u izvještaju s prvog skupa urednika tvorničkih novina godine 1955.—kao prvi zadatak ovih listova ističe “život [radnog] kolektiva”.

Redakcija Tjednika svjesna je dramatičnosti tekućih društvenih promjena i posljedica koje one imaju na tvorničke novine, kao i novinarsku struku u cjelini. Na sastanku s članovima Konferencije sindikata, borovska redakcija jasno iznosi stav o trenutnom stanju:

Danas nema velike dileme; novine mogu biti marketinški, poslovno usmjerene, sadržajno drugačije, ili zadržati u principu postojeću fizionomiju. U prvom slučaju, list malog tiraža bi izgledao instruktivno, služio jedino menadžerskom afirmativnom; zapostavljajući potpuno životnu stvarnost kakva ustvari jeste. … Čini nam se, ipak, potrebi primjerenija sadašnja njegova uređivačka fizionomija od one koju bi proizveo eventualni prijelaz u privatno novinsko poduzeće.[8]

Nespojivost novog, tržišnog usmjerenja i tradicionalne funkcije radničkih novina ovdje je eksplicitno izrečena te uspostavljena po liniji klasnog odnosa između menadžera i radnika.

Tjednik nije jednostavno zauzeo stranu u mnogobrojnim sukobima koji su obilježili ovo razdoblje. Iako se nadaje dojam da u ovom periodu Tjednik daje više prostora izjavama borovskih direktora, prigovori na pisanje novina, bar oni registrirani u Tjedniku, uglavnom dolaze upravo od menadžmenta. Čitanje Tjednika iz vremena “demokratskih promjena” ostavlja dojam da se uređivačka politika novom vremenu pokušala prilagoditi i povećanjem broja potpisanih komentatorskih ili kolumnističkih tekstova. Na neke od njih, kao na pisanje o raspodjeli i Borovo Commerceu, bilo je i oštrih reakcija iz kruga kombinata. Tjednik zadržava svoju uobičajenu rubriku “Radnici govore”, u kojoj se mogu pročitati stavovi i mišljenja pogonskih radnika. I u feljtonima, kolumnama i komentarima iz ovog perioda možemo pronaći različita razmišljanja o promjenama koje se događaju, iako je njihov zajednički nazivnik osjećaj neizvjesnosti uzrokovan mjerama štednje, procesom pretvorbe i rastućim međunacionalnim napetostima.

Ambivalentnost prema novom vremenu—koje je istovremeno i pogubno za kombinat i “bez alternative”—najvidljivija je u napisima o tržištu. Tržište sada postaje tema mnogobrojnih osvrta. Posebno su zanimljivi tekstovi Josipa Kovača, koji je početkom 1991. u Tjedniku objavljivao feljton o odnosu politike i ekonomije, u kojemu, među ostalim, citira Ilijadu i Aristotela. Kovačevi tekstovi otkrivaju i određenu neodlučnost u odnosu prema tržištu: Tržište je “dobro jer nas tjera na dobro”, ali i okrutno i dovodi do neizbježnog društvenog raslojavanja.[9]

Od korisnih informativnih priloga svakako treba istaći i “Mali ekonomski leksikon”, koji Tjednik u ovom periodu nastavlja objavljivati i u kojemu se čitateljima pojašnjavaju neki osnovni pojmovi iz ekonomije. U teško vrijeme stečajeva i viškova, Tjednik redovito obavještava radnike o njihovim pravima u slučaju otkaza i sličnim praktičnim pitanjima. Nekoliko drugih promjena u “fizionomiji” lista možemo primijetiti u ovo vrijeme. U skladu s novim trendovima u jugoslavenskoj privredi, kroz 1990. se u Tjedniku među oglasima pojavljuju reklame za male privatne biznise: videoteke, krojačke radionice, trgovine na malo, frizerske salone, TV servise... U ovo vrijeme Tjednik daje svoj prilog informiranju radnika Borova o “oslobođenoj privatnoj inicijativi”: odlazak u privatnike predstavljao je jedno od poželjnih rješenja za problem viška radnika.[10] Po prvi puta, Tjednik objavljuje i cjenik oglašavanja u listu.

U novom vremenu, pod vodstom dugogodišnjeg glavnog urednika Božidara Markotića, Borovo ustraje u nekim “zastarjelim” idejama i navikama, od kojih su najočitiji izraženi anti-nacionalizam i zalaganje za vrijednost ljudskoga rada. Svakako treba istaknuti i brigu novina za kulturu i redovito praćenje rada borovskog kulturnoumjetničkog društva, unatoč tome što “socrealističko odlazi sa scene”. Jedna od tema koje se provlače kroz niz brojeva je problem sudbine socijalističkih kulturnih centara, kao i kulturnog amaterizma. U tim se člancima raspravlja o pitanjima organiziranja i financiranja kulturnih centara u procesu prelaska na tržišne odnose.[11]

U Tjedniku iz 1990. i 1991. praktički nema članaka koji se izravno bave dnevnopolitičkim temama, uključujući događaje vezane za eskalaciju pobune dijela hrvatskih Srba i brojne nasilne incidente koji u ovo vrijeme ne mimoilaze ni Vukovar. Iako se ovo na prvi pogled može učiniti neobičnim, takva je praksa posve u skladu s uobičajenom uređivačkom politikom tvorničkih novina, koje se u načelu nisu bavile dnevnom politikom. Od političkih tema možemo izdvojiti jedino posljednji, 14. kongres KPJ i izbore u Hrvatskoj, o kojima Tjednik izvještava vrlo neutralno. No, tekstovi o drugim temama—posebno kolumne poput novog “Petog stupca” ili brojnih tekstova o kulturi—često nude rezignirane, ironične, sarkastične, pa i kriptične komentare na zabrinjavajuću stvarnost vukovarskoga kombinata. Pred sam rat, čini se da posebno kultura postaje tema kroz koju se provlače stavovi i mišljenja o naznakama tragičnih događaja koji će uslijediti.

Literatura:

Koroman, Boris. “Radnički tisak i problemi koncepta samoupravljanja u kulturi u 70-im i 80-im godinama 20. st.” Acta Histriae 24, 2016: 615-642.


  1. “Štampa značajnog utjecaja”, Borovo 3119, 9.3.1990., 2.
  2. “Dobro informiran radnik borac za reformu”, Borovo 3109, 1.1.1990., 2.
  3. “Štampa značajnog utjecaja”, Borovo 3119, 9.3.1990., 2.
  4. “U sve težoj situaciji”, Borovo 3117, 23.2.1990., 5.
  5. Početkom 1991., iz redakcije novina netko je ukrao sva četiri fotoaparata (“Vratite nam fotoaparate!”, Borovo 3161, 8.2.1991., 7).
  6. “Strpljivo, bez plaće”, Borovo 3132, 8.6.1990., 5.
  7. “Štampa značajnog utjecaja, “Kult rada i efikasnog poslovanja”, Borovo 9.3.1990., 3119, 2.
  8. “Radnicima trebaju novine”, Borovo 3147, 19.10.1990., 2.
  9. “Tržišna prinuda: kazna za loše”, Borovo 3120, 16.3.1990., 4.
  10. “Mala privreda: Šansa u toleranciji”, Borovo 3120, 16.3.1990., 7.
  11. “Tragajući za novim”, Borovo 3159, 25.1.1991., 6; “Socrealističko odlazi sa scene”, Borovo 3162, 15.2.1991., 5; “Kako u novim uvjetima?”, Borovo 3167, 22.3.1991., 4; “Ima li u Fondu novca i za amatere?”, Borovo 3172, 26.4.1991. 6; “U obruču besparice”, Borovo 3174, 7.6.1991., 4.