"Junski štrajk" 1990.

U lipnju 1990., u borovskoj Tvornici kožne obuće (TKO) dolazi do štrajka kojem je povod promjena koeficijenata za izračun plaća. Na samom početku formira se štrajkaški odbor u koji ulaze predstavnici svakog obračunskog mjesta u tvornici. Odbor radničkom savjetu iznosi svoje zahtjeve i kreće u pregovore. Prvog dana štrajka rukovodstvo ignorira radnike.[1] Drugog dana, radnici, “stotinjak njih”, provaljuju u kancelarije tražeći direktora, uz verbalne napade: “da vidimo gdje ladujete”, “napolje pacovi”. “Bilo je spremnih i na fizički obračun. Unosilo se u lica, prijetilo, psovalo.”[2] Direktor Obućare Mirko Vujanović tada silazi pred zgradu (“grupa radnika ga je dovela”) i izjavljuje: “Ovaj štrajk je planiran mjesec dana da se destabilizira ovdje i dalje. Ja ne odgovaram za nešto što drugi organizira. Režija ovog je napravljena negdje vani, a našli su se formalni razlozi da se radnici izvedu dolje. … Predlažem referendum koji će dovesti do prave istine.” Iako zahtjev za referendumom podržava i radnički savjet, okupljeni radnici ne pristaju i ostaju pri zahtjevima za isplatom plaće odmah i smjenom direktora. Nakon prvih sastanaka i uvida u situaciju, sindikat zaključuje kako u kombinatu nema uvjeta za isplatu lipanjskih plaća, pa zajedno sa štrajkaškim odborom predlaže radnicima da prekinu štrajk i vrate se na posao. U tom se trenutku, na valu radničkog negodovanja ovakvim prijedlogom, na licu mjesta osniva novi štrajkaški odbor.[3] U novom odboru ističu se Mira Tvorek, Gavro Petrušić, Blago Zadro (predsjednik ogranka HDZ-a za Borovo Naselje) i Tomislav Merčep (predsjednik HDZ-a općine Vukovar i novoizabrani član općinske skupštine). U citiranom sindikalnom tekstu se primjećuje da Petrušić i Zadro ulaze u štrajkaški odbor iako uopće ne rade u TKO. Trećeg dana štrajku se priključuje i 2.000 radnika Gumene obuće, uz 7.000 štrajkaša u TKO. Rukovodstvo pristaje ispuniti štrajkaške zahtjeve, osim isplate lipanjskih plaća.[4] Direktor TKO Mirko Vujanović daje neopozivu ostavku, traži što brže uspostavljanje proizvodnje, ali i dalje tvrdi da je štrajk politički motiviran.

Za vrijeme trajanja štrajka, “grupa građana s općine Vukovar”, u čije ime nastupa Tomislav Merčep, šalje Saboru zahtjev da se u Borovo pošalje posebna komisija, jer “rukovoditelji” upropaštavaju kombinat.[5] Na sjednici RS kombinata četvrtog dana štrajka generalni direktor Egić izjavljuje da pismo medijima HDZ-ova predsjednika za vukovarsku općinu ima za cilj destabilizirati Borovo: “Doživljavam ovo kao čovjek na kojeg se vrši pritisak iz političkih i nacionalnih razloga.”

U subotu, petog dana štrajka, radnici se okupljaju ispred sportske dvorane u Borovu Naselju. Obraća im se Blago Zadro koji ponovno direktore naziva “lopovima”: “Da nisu opljačkali i pokrali Borovo, danas bi mi imali po tisuću il tisuću i pol maraka. Ovako smo na rubu propasti.”[6] U svojim nastupima pred borovskim radnicima Zadro i Merčep ističu da su članovi HDZ-a. Zadro čak eksplicitno izjavljue kako će, ukoliko ne riješe stvar u Vukovaru, otići do Zagreba, a u općini “postaviti nove ljude”. Štrajkaški je odbor za ovu priliku najavio dolazak “nekoga” iz Sabora, ali se radnicima, nakon tri sata čekanja i nasilnog oduzimanja mikrofona predsjedniku skupštine općine (Slavku Dokmanoviću), obraćaju samo Merčep i Tvorek. Važno je istaći da novi štrajkaški odbor od početka svog djelovanja radnicima sugerira da će pomoć stići od Vlade i Sabora. Nakon skupa pred sportskom dvoranom, štrajkaški odbor 25.6. odlazi u Sabor i u Vladu. Članovi odbora taj posjet ocjenjuju uspješnim te isto popodne u Borovo dolazi, i radnicima se obraća, pomoćnik ministra za industriju i rudarstvo Petar Šale. U izuzetno općenitom obraćanju, Šale radnicima niti obećaje niti nudi nešto konkretno: “Vlada Hrvatske će poduzeti u okviru svojih nadležnosti sve da se stanje u Kombinatu ‘Borovo’ dugoročno sredi kroz proces prestrukturiranja, uspostavljanja vlasničkih odnosa, i stvaranja odgovarajućeg položaja ‘Borova’ na tržištu”, te će Vlada Borovu “u tim procesima pružiti punu podršku”. Štrajkaški odbor međutim najavljuje kako od Vlade “već sutra” stiže novac za plaće, baratajući sa, ispostavit će se, sasvim proizvoljnim ciframa. Šale zajedno sa štrajkaškim odborom odlazi na sastanak s direktorima Obućare i Gumare. Ovdje mijenja ploču: “Prošlo je vrijeme kad je država uzimala novac dobrima i davala ga lošima,” objašnjava.[7]

Sljedeći dan, u utorak 26.6., održava se sastanak štrajkaškog odbora na kojemu se ad hoc mijenja dnevni red i ubacuju nove točke, smjena generalnog direktora i njegova zamjenika, a isti sastanak koristi se kako bi se proširila informacija da je “novac iz Zagreba poslan” tj. da uprava u stvari ima novac, ali ga ne želi podijeliti za radničke plaće. Nakon sastanka, članica odbora preko tvorničkog razglasa čita proglas radnicima u kojemu implicira da su članovi uprave samostalno mogli podići novac za plaće. Očekivano, poslovno rukovodstvo idući dan takve navode demantira.

Za vrijeme ovoga štrajka radnici nisu ujedinjeni u podršci štrajkaškim zahtjevima. Razjedinjenost je uočljiva po pitanju zaustavljanja proizvodnje. Naime, 21.6. su prostorije radionica bile zaključane, zbog čega se P. Brozović (inače i novinar Borova) u Glasu Slavonije pita: “Zašto je dio zaposlenih koji je htio pokrenuti proizvodnju praktički istjeran iz svojih radionica”.[8] Tjednik bilježi i prijetnje fizičkim sukobima između radnika. Osniva se “Odbor za rad”, koji podržava štrajkaške zahtjeve, ali je za povratak na radna mjesta.[9] I na spomenutoj sjednici RS Kombinata kruže slične informacije. Delegati spominju da “pedesetak ljudi” brani ljudima da se vrate na posao. Generalni direktor (Egić) navodi kako se “u Poliju priča da su Srbi htjeli raditi, a Hrvati nisu htjeli raditi”. Delegat Boro Grmuša dodaje i da “na čelo štrajkačkog odbora staju ljudi skloni krađama, neradu, alkoholizmu... neki trguju i cipelama na pijaci.”

Junski štrajk predstavlja prvi i najizrazitiji moment u našem arhivu u kojemu se pojavljuju podjele radnika Kombinata po etničkoj/nacionalnoj liniji. Sindikat za ovakve podjele prilično nedvosmisleno proziva novi štrajkački odbor, a posebno Blagu Zadru i Gavru Petrušića. U svojoj ocjeni, sindikat spominje kako je za vrijeme štrajka “netko” radnicima Borova srpske nacionalnosti dijelio pamflete s montiranim novinskim izjavama Tomislava Merčepa te se ograđuje od lokalnog HDZ-a.[10] RS TKO stoji na poziciji sindikata: “Ovaj štrajk u mnogome se razlikovao od prethodnih u Borovu.” I RS proziva one koji su vodili štrajk a nisu radnici TKO. RS zaključuje da je cilj štrajka bio “postaviti kadrove u Borovo koji su po mjeri stranke na vlasti u Republici”.[11] Do istog zaključka dolazi i Vjesnikov komentator Vlado Rajić, koji u Glasu Slavonije (čiji članak prenosi Tjednik) piše da iza štrajka stoji HDZ: “netko od čelnika HDZ-a u toj sredini [je] zaprijetio ‘uništenjem Borova’ samo zato što je općinsko vodstvo druge političke boje”.[12]


  1. “Zanemarena upozorenja sindikata”, Borovo 3138, 17.8.1990., 3.
  2. “Štrajk zbog koeficijenata”, Borovo 3134, 22.6.1990., 2.
  3. “Zanemarena upozorenja sindikata”, Borovo 3138, 17.8.1990., 3.
  4. “Nastavljen rad”, Borovo 3135, 28.6.1990., 1.
  5. “Nastavljen rad”, Borovo 3135, 28.6.1990., 1.
  6. “Nastavljen rad”, Borovo 3135, 28.6.1990., 1. Odabrani dio ovoga govora može se pronaći u epizodi serijala Heroji Vukovara koja je posvećena Blagi Zadri, oko druge minute.
  7. “Nastavljen rad”, Borovo 3135, 28.6.1990., 1.
  8. P. Brozović, “Dan odluke”, Glas Slavonije 25.6.1990.,14.
  9. “Dio ljudi želi raditi”, Borovo 3135, 28.06.1990., 4.
  10. “Zanemarena upozorenja sindikata”, Borovo 3138, 17.8.1990., 3.
  11. “Prihvaćena procjena povoda i posljedica štrajka”, Borovo 3138, 17.8.1990., 7.
  12. “Borovo”, Borovo 3135, 28.6.1990., 2.