Sindikat 1988-1991

Promjene u pozicioniranju sindikata u razdoblju 1988.-1991. indikativne su za smjer i percepciju promjena koje se događaju u ekonomiji i društvu. Tijekom 1989. godine, VSSJ provodi ekstenzivnu javnu raspravu po poduzećima kako bi se usvojile smjernice za reformu sindikata. Teško je pritom razlučiti priprema li se sindikat za reformu jer ne uspijeva odgovoriti na zahtjeve samoorganiziranih, novomobiliziranih radnika koji su revoltirani inertnošću sindikata, ili se sindikat reformira u sklopu većeg paketa promjena koje se događaju u političkoj i ekonomskoj organizaciji života. S nekoliko indikativnih primjera pokušat ćemo ilustrirati koju ulogu sindikat preuzima u tranziciji i kako se ukupne promjene reflektiraju na njihovo pozicioniranje. Pritom napominjemo da bi opis kompleksnog procesa transformacije jugoslavenskih sindikata zahtjevao više prostora i obuhvatniju analizu nego što nam ovaj tekst dopušta.

Ukoliko se vratimo na naš primjer, borovski sindikat od početka svoju reformu povezuje s ukupnom društvenom transformacijom, dakle s ekonomskom reformom i jačanjem tržišta. Njihovu, ponešto konfuznu poziciju pokušava objasniti njihov predstavnik:

Reorganizacije sindikata kreće prema prilagodbi “novim uvjetima” ili “novoj ulozi”, međutim, kao i u ekonomiji, nije uvijek posve jasno kakva će ta promjena biti. Na primjer, Zvonimir Hrabar kaže kako će “radnicima … sindikat biti još neophodniji sutra. Ali, da li će to biti ovaj, ili neki drugi – vidjet ćemo”.[2]

Usklađenom cilju sindikalnih i ekonomskih promjena kao opreka se javlja podjela unutar sindikata. Podjele se dešavaju na relaciji republički-federalni sindikati, između različitih republika, ali i unutar republičkih sindikata. Kao odgovor na podjele između VSSH i VSSJ, član odbora za reformu sindikata navodi kako “nije bitno kako će biti organiziran sindikat u Hrvatskoj ili nekim drugim dijelovima Jugoslavije. Neka ga svatko organizira kako to njemu odgovara ... praksa [će] pokazati koji je oblik organiziranja bolji”.[3] Iz izjava sindikalnog rukovodstva mogli bismo zaključiti kako se ovim smjernicama i sindikat stavlja “na tržište”, u očekivanju da se najučinkovitija strategija dokaže preživljavanjem u praksi. Vrludanje sindikata vidimo i početkom 1990., kada program Samostalnih sindikata Hrvatske predlaže operacionalizaciju ideje o “1000 malih poduzeća od 10 do 300 zaposlenih” kako bi se promijenio trend da “velika ili mamut poduzeća” zapošljavaju preko 70% zaposlenih.[4] Kasnije će se pokazati kako upravo zaposlenici tih poduzeća čine većinu njihovog članstva.

Na republičkom nivou velike promjene dešavaju se u SSH koji transformacijom u SSSH dobiva novo rukovodstvo. Promjene u vodstvu, u kombinaciji s pogoršanjem ekonomskog položaja radnika i “konkurencijom” među sindikatima, dovode i do promjene smjera politike sindikata, koji se okreću borbi za očuvanjem stečenih prava, bilo putem kolektivnih ugovora ili zakonodavnom zaštitom. Kako su do jeseni 1990. u Hrvatskoj već bila osnovama 23 sindikata i 3 središnjice, paralelno s fragmentacijom uslijedila je i borba za članstvo: nije bilo neobično čuti da Konferencija nezavisnih sindikata predsjednika SSSH Josipa Klisovića naziva “boljševičkim”, “dogmatskim”, itd. Novoosnovani HUS (Hrvatska udruga sindikata) SSSH je nazivala inertnim, samodovoljim mastodontom. Pozivajući se na svojih 600.000 članova, Klisović je druge optuživao da rade na rušenju centrale.[5]

Republička vlada ove je podjele nastojala dodatno ojačati. Krajem 1990. godine dogodio se prvi generalni štrajk od drugog svjetskog rata u kojem su sudjelovale čitave industrijske grane. Tom prilikom su štrajkali metalci i tekstilci, dakle grane koje su činile “gotovo trećinu privrede Hrvatske”. Zahtjevi s kojima je SSSH istupio prije štrajka bili su da se “porezi i doprinosi poduzeća smanje na razinu na kojoj su bili 1988. godine, da se uvede 40-satno tjedno radno vrijeme, garantira minimalna plaća od 600 DEM i uvede moratorij na stečajeve”.[6] Nakon neuspješnih pregovora, štrajk je organiziran “zbog niskih plaća i najava masovnih otpuštanja bez odgovarajućeg socijalnog programa”.[7] Kako su sindikati do tada osvijestili posljedice zaokreta u privredi, vladajući su brzo uvidjeli potrebu daljnjeg fagmentiranja sindikalnog pokreta. Nakon generalnog štrajka Vlada tako optužuje predsjednika SSSH za sabotiranje procesa pregovora i istovremeno predlože novog (vlastitog) socijalnog partnera, Hrvatsku uniju sindikata: “nismo spremni pregovarati sa samozvanim predstavnicima radnika kojima je više do vlastitih stolica, a puno manje do novog gospodarsko-socijalnog razvitka Hrvatske. Nama je poznato iz sredstava javnog priopćavanja da je formiran ovih dana Inicijativni odbor Hrvatske unije sindikata, kao istinski predstavnik interesa radnika.”[8] Tjednik Danas o istom je sindikatu pisao sljedeće: “po nekima, HUS [je] začet kada se shvatilo da novi Nezavisni sindikat neće uspjeti efikasno i brzo razoriti stari sindikat”. Predsjednik SSSH tada je podsjetio kako su mu Bernardo Jurlina (bivši predsjednik SSH i tadašnji potpredsjednik Vlade) i Slaven Letica (savjetnik predsjednika Tuđmana) prorekli šest mjeseci opstanka na predsjedničkom mjestu, što se sada i obistinilo. “Negirati svojevrsnu spregu HUS-a i ljudi iz samih vrhova vlasti nije baš uvjerljivo nakon istrčavanja vlade, kada je inicijalni odbor još nepostojećeg sindikata proglasila pravim predstavnikom radnika”, zaključio je Danas.[9]

Opisane situacije ilustriraju dramatičnost i brzinu promjena koje su se odvijale. Optimizam s kojim se ulazilo u sindikalnu reformu i “tržišni zaokret” brzo ustupa mjesto pragmatizmu partikularnih borbi uslijed rastuće socijalne nesigurnosti, da bi se u konačnici pretvorili u mjere gašenja požara, tj. izbjegavanja socijalne katastrofe. U svojim zahtjevima Vladi “Uz majski praznik” 1991. godine, SSSH navodi:


  1. “O prošlom i budućem”, Borovo 3100, 20.10.1989., 5. U istom članku, predsjednik Konferencije sindikata kombinata Marin Grubić navodi: “otvorene kritike na račun sindikata odmah su ukazale na potrebu mijenjanja strategije i taktike sindikata. Sindikat se našao pred svojom jedinom mogućom zadaćom: mora se iz nametnute obaveze discipliniranog izvršavanja nametnutih rješenja preobraziti u svoju klasičnu ulogu zaštite interesa radništva, a tu je ulogu odavno napustio. Dakle, iz jednog potpuno pasivnog ponašanja rukovodstva sindikata potrebno je prijeći u daleko ofanzivniju ulogu – pregovaračku. Konkretno je riječ o tome da sindikat mora pojačati svoju ulogu u političko sistemu prvenstvo uz pomoć snažnog sindikalnog pokreta.”
  2. “U sindikat svojom voljom”, Borovo 3096 22.9.1989.
  3. “Jasna pravila igre”, Radničke novine 23, 29.5.1989
  4. “Sindikalna ponuda”, Borovo 3114, 2.2.1990., 7.
  5. “Komu će se prikloniti radnici”, Danas 459, 4.12.1990., 21-24.
  6. “Hrvatska pred stečajem”, Danas 458, 27.11.1990., 7.
  7. “Štrajk”, Sindikalna akcija, 13.5.2015., 14.
  8. “Komu će se prikloniti radnici”, Danas 459, 4.12.1990., 21-24.
  9. “Preko leđa gladnih”, Danas 462, 25.12.1990., 30-33.
  10. “Uz majski praznik”, Borovo 3172, 26.4.1991, 2.