Štrajkovi

1989. godine u SFRJ štrajka 470.000 radnika. Riječ je o radnicima koji su uživali najprosperitetnije godine jugoslavenskog socijalizma i koji krajem 1980-ih, a posebno 1987.-1990. kada njihov standard strmoglavo pada, pružaju snažan otpor. Štrajkovi ili “obustave rada” tada zahvaćaju podjednako sve jugoslavenske republike. Štoviše, za velike štrajkove koji su obilježili ovo razdoblje (Labin, Soko, Đurđevik, Zmaj, Borovo, TAM, Rakovica)[1] možemo reći da su jugoslavenski štrajkovi, usmjereni primarno na očuvanje životnoga standarda i otpor mjerama štednje. Kako je zbog institucionalne strukture samoupravnog sistema sfera radničkoga utjecaja ograničena na poduzeće (iako se s početkom ukidanja samoupravljanja 1988. i to značajno ograničava), a drugi politički mehanizmi kojima bi radnici mogli utjecati na smjer republičkih i saveznih politika ne postoje, štrajkovi postaju način na koji se jugoslavensko radništvo postaje sudionikom političkoga procesa.

Komentirajući porast broja štrajkova u SFRJ kroz 1980-te, Pavlović zaključuje kako “tendencija porasta broja ove vrste konflikata skoro podjednako pogađa sve naše republike, i da taj broj ne ovisi od stepena ekonomske razvijenosti, nivoa obrazovanja radnika ili industrijske tradicije”. I ostale Pavlovićeve napomene, poput one da u osamdesetima ne štrajka samo materijalna proizvodnja već i javne službe, govori u prilog tome da se radi o situaciji u kojoj se “realni teret krize” prebacuje “na leđa proizvođačkih delova društva”[2]. Štrajkačko zazivanje nad-nacionalnog jedinstva i adresiranje saveznih vlasti tako ne bi trebale biti shvaćene kao prazne geste, već kao logičan odgovor na percipirane procese prekarizacije rada na čitavom jugoslavenskom prostoru.

Godina Broj štrajkova Broj učesnika u štrajkovima
1980. 235 13.504
1981. 216 13.507
1982. 174 10.997
1983. 336 21.776
1984. 393 29.031
1985. 696 60.062
1986. 851 88.860
1987. 1685 288.686
1988. (1.1.-31.8.) 1002 211.367
1989. 1886 470.000

(Izvori: Za 1980.-1988. Jovanov, 1989.; za 1989. “Koliko je bilo štrajkova”, Borovo 3116, 16.2.1990., 8.)

U Borovu, kao kombinatu koji svoj razvoj duguje radnointenzivnoj proizvodnji, teret krize izrazito se osjećao. Prvi veliki štrajk u Borovu dogodio se u ljeto 1987., a prvotni fokus naše analize bio je štrajk iz ljeta 1988. godine. Tada je više tisuća borovskih radnika štrajk završilo zauzimanjem Savezne skupštine u Beogradu. U rješavanju problema borovskih radnika angažirale su se republička i federalna rukovodstva na najvišim razinama, koja nakon štrajka s čelnicima sindikata posjećuju Borovo. Njihovi prijedlozi, međutim, ostaju tek na razini potrebnoj za smirivanje napetosti, primarno u vidu retoričke doskočice o “reformama” i privremenih financijskih injekcija.

Razdoblje koje slijedi ne prolazi bez otpora. Radnici osim velikog štrajka organiziranog u ljeto 1988. sudjeluju u nizu drugih, često manjih, fragmentiranih i nekoordiniranih štrajkova. Kroz 1988. u Borovu se odvijaju samo 2 štrajka, 1989. njih 7, 1990. 13, a do kraja lipnja 1991. njih 11. Prva karakteristika većine štrajkova u ovom razdoblju je da su fragmentirani. Štrajkovi se pokreću unutar različitih dijelova kombinata, uglavnom sa sličnim ili istim zahtjevima, ali bez međusobne koordinacije ili zajedničkog istupanja. Također, više od polovine štrajkova traje više od jednog dana. Dulje trajanje štrajka moglo bi se protumačiti i kao pokazatelj promjene odnosa uprave i šire političke zajednice prema štrajku: više nema prijašnje žustrosti pri rješavanju zahtjeva radnika. Posljednja karakteristika je da je najveći dio štrajkova potaknut zahtjevima za povećanjem osobnih dohodaka, a zatim sve češće, krajem 1990. i početkom 1991., višemjesečnom neisplatom osobnih dohodaka.

Osim u kombinatu, socijalna nesigurnost koja je nastupila reflektirala se i u štrajkovima javnih službi: na vukovarskom području štrajkaju prosvjetni radnici, radnici u zdravstvu, radnici zaposleni u javnom prijevozu. Spomenimo ovdje i generalni šrajk metalaca i tekstilaca iz 1990., u kojem su sudjelovali i radnici Borova. Riječ je o prvom generalnom štrajku jedne grane u Hrvatskoj i Jugoslaviji nakon II. svjetskog rata, koji pokazuje moguću alternativu fragmentiranju radničkih zahtjeva. U štrajku koji zahvaća “gotovo trećinu privrede Hrvatske”, sindikati u prvoj rundi pregovora zahtjevaju da se “porezi i doprinosi poduzeća smanje na razinu na kojoj su bili 1988. godine, da se uvede 40-satno tjedno radno vrijeme, garantira minimalna plaća od 600 DEM i uvede moratorij na stečajeve”[3]. Nakon neuspješnih pregovora, organiziraju štrajk “zbog niskih plaća i najava masovnih otpuštanja bez odgovarajućeg socijalnog programa”.[4] Iako je potrebno kritički promotriti ulogu sindikata u ovom razdoblju, treba imati na umu da u situaciji socijalnih napetosti u cijeloj federaciji, država reagira represivno: savezna vlada 1990. planira donijeti Zakon o štrajku, a u Hrvatskoj potpredsjednik predsjedništva Josip Manolić najavljuje da će se Vlada RH “muški sukobiti s destruktivnim, prljavim ciljevima ... socijalnih buntova i štrajkova”.[5]

Aproprijacija štrajkova

Posebno zanimljivi za praćenje su pokušaji aproprijacijje štrajkova od strane različito pozicioniranih političkih struktura. Najustrajniji su pritom zasigurno bili predstavnici sindikata. Paralelno s opisanim društvenim preslagivanjima i promjenama u borovskom kolektivu, događaju se i promjene u sindikatu, tj. pokušaj prilagodbe inertnog sindikata novim okolnostima. Stoga, u više navrata, rukovodstvo sindikata svoje reforme prikazuje kao odgovor na zahtjeve radnika koji u postojećem sindikatu ne nalaze uporište. U vrijeme rekordnog broja štrajkova, koji su većim dijelom samoorganizirani, kao i u vrijeme izvjesne promjene uređenja proizvodnih odnosa, nalaženje novog smjera je svojevrsno pitanje “biti ili ne biti” za sindikat, kako ga je formulirao jedan od saveznih sindikalnih čelnika.[6] Ukoliko sindikat ne iskoristi priliku da privuče razočarano članstvo, moglo bi se desiti da će radništvo “spontano naći paralelne organizacije”,[7] tj. da će “upražnjeno mjesto” kod razočaranih radnika zauzeti “netko drugi”.[8] Predsjednik VSSJ Marjan Orožen krajem 1988. čak eksplicitno navodi štrajk u Borovu kao jedan od okidača za reformu sindikata.[9] Na ovo će sindikati podsjećati više puta tijekom idućih nekoliko godina, kada će istovremeno tražiti operacionalizaciju ideje o 1.000 malih poduzeća s 10 do 300 zaposlenih. Pri samom osnivanju SSSH 1990. godine, Bernardo Jurlina će podsjetiti da “novi pokreti u sindikatu počinju upravo štrajkom u Labinu i Borovu”.[10] (O ocjeni rada sindikata u ovom razdoblju više u tekstu o sindikatima.)

Štrajkove su koristili i politički rukovodioci. Petko Kosorić, zastupnik u Vijeću udruženog rada Sabora SR Hrvatske, na sindikalnom skupu povodom obustave rada početkom 1989. godine objašnjava radnicima Borova zašto republika ne može financijski pomoći tvornici da sanira svoje gubitke: “Shvatili smo, velike su bile obaveze [Hrvatske] prema federaciji. Dobro znate da je Sabor prvi reagirao na budžet federacije za 1987./88. godinu. Skoro su nas proglasili da smo protiv JNA. Nismo protiv nje ali smo za svaki vid smanjenja opće potrošnje".[11] Jasno je da ovaj političar prebacuje odgovornost s republike na federaciju, te tako pokušava preusmjeriti nezadovoljstvo borovskih radnika prema razini savezne vlasti. Nakon srpanjskog štrajka, Kosorić podsjeća “na svoje izlaganje u svibnju kad je (prilikom razmatranja izvještaja o radu SIV-a) upozorio da će mjere ekonomske politike mnoge kolektive dovesti u mnogobrojne teškoće, te da treba inicirati raspravu o (ne)povjerenju saveznoj vladi”.[12] No, isti je pred štrajk u ljeto 1988. govorio, sasvim u skladu sa smjerom saveznih reformi, kako “će se na sjednici [Sabora] i prema Borovu primjenjivati princip tržišne ekonomije”.[13] Uz ove crtice o političkoj upotrebi štrajkova vrijedi spomenuti da su, prema podacima koje iznosi Zdravko Petak, od 1970-ih nadalje jugoslavenske republike samostalno odlučivale o oko 80% javnog novca (tj. vlastitog budžeta).

U našem arhivu, najvažniji štrajk za analizu aproprijacije radničkog nezadovoljstva, kao analizu i dinamike klasnog i nacionalnog, predstavlja jedan borovski štrajk iz lipnja 1990. godine (18.-26.6.). Medijskim odjekom, duljinom trajanja, masovnošću, ali i uključivanjem političkih stranaka i nasilnim upadanjem u radne prostore, on predstavlja nov moment i odstupanje od opisanih karakteristika štrajkova u ovom periodu. Iako je kao motiv za štrajk naveden izračun koeficijenata, štrajkaški odbor inzistirao je na smjeni čitavog rukovodstva Borova. Ovaj zahtjev stalno je ponavljan, a štrajkaški skupovi korišteni su kao prilika za diskreditaciju direktora. Također, HDZ-ovi aktivisti koji su bili najeksponiraniji u štrajku sugerirali su radnicima kako je pravi put za rješavanje borovskih problema njhova veza s republičkim rukovodstvom, a ne stare i, kako su tvrdili, korumpirane rukovodeće strukture.

Borovski štrajkovi:

Literatura:

Musić, Goran (2016) “They came as workers and left as Serbs: the role of Rakovica’s blue-collar workers in Serbian social mobilisations of the late 1980s”. U: Archer, R., Duda, I., Stubbs, P., ur., Social inequalities and discontent in Yugoslav socialism. Routledge (132-155)

Imširović, Pavluško (2009) “Povodom dva ‘još živa’ propagandna falsifikata iz 90-tih”. Blog Pavluška Imširovića, 10.8.2009. Dostupno na http://pavlusko.wordpress.com/2009/08/10/povodom-dva-%E2%80%9Ejos-ziva%E2%80%9C-propagandna-falsifikata-iz-90-tih/ (Pristupljeno 10.1.2014.)

Jovanov, Neca (1989). Sukobi: protagonisti latentnih i otvorenih društvenih konflikata. Nikšić: Univerzitetska riječ.

Pavlović, Vukašin. 1988. Sindikati i štrajkovi. Radnička štampa, Beograd.


  1. Labinski štrajk, detaljno obrađen u Kuzmaničevoj studiji Labinski štrajk. Paradigme začetka konca (1988.), trajao je 34 dana u proljeće 1987. U veljači 1988., radnici mostarskog Sokola marširaju gradskim ulicama uz parolu “Hoćemo rada! Hoćemo hleba!”. Delegacija od nekoliko stotina radnika živiničkog Đurđevika pješačila je do Beograda u svibnju 1988. Radnici zemunskog Zmaja štrajkali su pred skupštinom SFRJ u lipnju 1988. Radnici mariborskog TAM-a štrajkali su u srpnju iste godine kada na ulicama Maribora. Radnici Rakovice pred saveznom skupštinom su se našli u listopadu 1988. (Ovaj događaj u međuvremenu je dobio posebno mjesto u interpretacijama uspona Slobodana Miloševića. Za tip analize koji omogućuje nove uvide u interakciju klasnog i nacionalnog u Srbiji u ovom periodu v. Musić, 2016.)
  2. Pavlović, Vukašin. 1988. Sindikati i štrajkovi. Radnička štampa, Beograd, str. 28.
  3. “Hrvatska pred stečajem”, Danas 458, 27.11.1990., 7.
  4. “Štrajk”, Sindikalna akcija, 13.5.2015., 14.
  5. “Što HDZ misli o štrajkovima?”, Sindikalna javnost 3, 21.5.1990. str 9.
  6. “Istinski predstavljati radničku klasu”, intervju sa Stojmirom Domazetovskim, predsjednikom saveznog odbora Sindikata kemije i nemetala, Borovo 3070, 3.3.1989.
  7. “Iluzije ‘dežurnog krivca’”, Radničke novine 31, 24.07.1989.
  8. “Istinski predstavljati radničku klasu”, intervju sa Stojmirom Domazetovskim, predsjednikom saveznog odbora Sindikata kemije i nemetala. Borovo 3070, 3.3.1989.
  9. Marjan Orožen, predsjednik VSSJ u intervjuu s kraja 1988. navodi: “Vaše julsko reagiranje na situaciju bitno [je] utjecalo da se brže krene sa pripremama za reformu jer je otkrilo svu dubinu i težinu posljedica ovisnosti radnih organizacija od državne administracije, njenog miješanja u poslovnu politiku, sistem nagrađivanja, raspolaganje akumulacijom itd.“ (“Promjene – veliki izazov sindikata”, Borovo 3057, 9.12.1988.)
  10. “Tri dana replika i sučeljavanja”, Borovo 3129, 18.5.1990., 2.
  11. “Najprije poravnati bilancu Kombinata”, Borovo 3063, 13.1.1989., 4.
  12. “Vijeće udruženog rada Sabora za brže rješavanje problema ‘Borova’”, Borovo 3038, 1.8.1988., 3.
  13. “Neizvjesnost i dalje prisutna”, Borovo 3037, 6.7.1988., 4.