Kome treba poduzeće?
Borovo 1988. - 1991.

Samoupravljanje

Razumijevanje dometa i potencijala samoupravnih institucija SFRJ zahtjevalo bi mnogo više istraživačkog rada i prostora nego što ovdje možemo ponuditi. Ipak, analiza turbulentnog razdoblja SFRJ u Borovu nudi nam fragmente za razumijevanje samoupravnog sistema u trenutku krize.

Štrajk iz ljeta 1988., koji doživljavamo kao prekretnicu u životu borovskih radnika, privremeno je suspendirao samoupravne organe i kao radničko tijelo za pregovore s upravom postavio štrajkaški odbor. Ovaj podatak mogao bi nas navesti na zaključak kako samoupravne institucije u SFRJ nisu obavljale svoju funkciju, međutim to je tek djelomično točno. Svijest o sve većoj uzaludnosti radničkog, samoupravnog odlučivanja u kontekstu saveznih strukturnih reformi bio je vjerojatan povod čestih nedostataka kvoruma na radničkim savjetima zadnjih mjeseci 1988. Već početkom 1988. godine članovi radničkog savjeta žale se kako se naredbama odozgo poništavaju njihove odluke, čime se dovodi u pitanje smisao njihova rada. Rasprave o poslovanju i plaćama vode se u vrijeme kada su, de facto, te odluke već donesene izvan samoupravnoga kruga. U razdoblju ekonomske krize, naime, utjecaj radničkog odlučivanja imao je vrlo ograničen domet: granice mu postavljaju političke odluke koje se tiču zakonskih promjena, kao i odluke financijskih institucija. Ni na jednu od ovih sfera—političku i financijsku—radnici ne mogu utjecati kroz organe samoupravljanja, a drugih institucionalnih mehanizama koji bi im omogućili utjecaj na politiku nema. U ovakvim uvjetima, umjesto pristajanja na ograničene domete samoupravnih institucija, radnici formiraju štrajkaške odbore kao platformu za formuliranje autentičnih zahtjeva.

U razdoblju koje slijedi, unutar kombinata potrebno je donijeti odluku o reorganizaciji poduzeća. Unatoč tome što se objektivna situacija čini bezizlaznom, a samoupravno se odlučivanje u kontekstu gornjeg opisa doima kao puka formalnost, rasprave o reorganizaciji SOUR-a i donošenju novog samoupravnog sporazuma vrlo su intenzivne i u njih rukovodeće strukture ulažu puno energije. Dva referenduma o novom samoupravnom sporazumu, kojim treba utvrditi nove načine raspodjele dohotka i cijenu rada, ne prolaze i ponavljaju se. U raspravi o reorganizaciji i raspodjeli dohotka rukovodstva kreću od pretpostavke da je situacija “neograničene solidarne odgovornosti” unutar kombinata neodrživa, da treba odvojiti “rad od nerada”, nagraditi “kvalitetan rad” a destimulirati “nekvalitetan”, itd. U tom je smislu ilustrativna vijest iz prosinca 1988., kada, nakon organiziranja dva propala referenduma o novom samoupravnom sporazumu (SAS) Tjednik piše: “Nema potrebe za novi referendum o SAS-u o dohotku SOUR-a, jer od ove godine će važiti novi zakoni, uslijedit će reorganizacija i druge promjene vezane za izlazak Kombinata iz krize i primjene novih mjera ekonomske politike”.[1] Pred kraj 1988., uz velike napore sindikata, direktora i politike, referendum o reorganizaciji napokon prolazi. Spomenimo da će takvi napori već sljedeće godine morati biti znatno manji, jer će radnici, zahvaljujući donošenju novih zakona, uvelike izgubiti mogućnost utjecaja na procese odlučivanja. Prije početka ukidanja samoupravljanja, pred sam kraj 1988., utjecaj radnika još uvijek predstavlja kakvu-takvu prepreku planiranim reformama na razini poduzeća, iako ne može ponuditi rješenje za objektivne ekonomske probleme.

Dakle, ne radi se o tome da bi reorganizacija kombinata ili nova raspodjela bile loše same po sebi; dapače, radnici uvelike i sami uviđaju potrebu za promjenama u načinu funkcioniranja poduzeća, kao i u nagrađivanju radnika. Problem je u tome što se paralelno sa “samoupravnim odlučivanjem” odvijaju procesi koji pogoršavaju poziciju kombinata i sužavaju sferu radničkog utjecaja: iz kombinata sve više odlaze stručnjaci (koji ponekad otvaraju privatne firme), dolazi do neslaganja između radnih organizacija vezano za raspodjelu dugova i dohotka, a pitanje novog načina raspodjele stvara napetosti i između radnika različite stručne spreme.

Trend isključivanja radnika iz donošenja odluka nastavlja se u 1989. godini. U članku “Što smo, kuda idemo – nakon promjena” može se pratiti kako se registriranjem Borova kao složenog poduzeća (1.7.1989) i donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poduzećima (7.7.1989) stvaraju uvjeti za dokidanje samoupravljanja i jačanje moći poslovnog rukovodstva. Promjene za rukovodioce predviđaju prelazak s “naglašeno koordinatorske” na upravljačku funkciju. Rukovodioci dobivaju veću slobodu i veće ovlasti, kako u procesu rada, tako i na tržištu: direktor “ne mora više, kao prije, tražiti niz suglasnosti”, ali mora na kraju svake godine izaći pred radnički savjet s poslovnim rezultatima. Radnički savjet ovim se promjenama izuzima iz procesa donošenja odluka i svodi na to da svake godine, prema brojkama, procijeni da li je vodeća garnitura izvršila zadatke ili ne. Zanimljivo je kako se ovo u tekstu predstavlja kao “krajnji domet samoupravljanja”.[2] To upućuje na još jedan fenomen. Naime, dok se zakonodavnim promjenama ukida prostor za samoupravljanje, ono je, kao u gornjem primjeru, i dalje legitimacijski moment od kojeg se nominalno ne odustaje. Samoupravljanje, na koje se u ovoj situaciji pozivaju razne strukture vlasti, tako postaje ispražnjeno od značenja. U članku znakovito naslovljenom “Tržište ne sputava samoupravljanje” može se primjerice pročitati kako “upravljanje poduzećem mora u potpunosti da se preda tehnostrukturi, a to su direktor, rukovodna struktura, pojedinci neposredno zaduženi za taj posao, ulagači kapitala.”[3] Dokidanje samoupravljanja se u konačnici predstavlja kao njegova poželjna prilagodba novim, tržišnim uvjetima. Tako se i privredna reforma tj. “proces rekonstruiranja i inoviranja društva”, po značaju uspoređuje “jedino s historijskim činom” uvođenja samoupravljanja.

Drugi moment na koji valja upozoriti je opasnost da se demokratski potencijal radničkog upravljanja—u Jugoslaviji nikad u potpunosti ostvaren—svede na usko, tehnološki shvaćenu ekonomsku sferu. Sljedeća ilustracija ukazuje na širinu mogućih implikacija postupnog ukidanaj samoupravljanja u SFRJ. Tjednik izvještava o događaju s kraja 1989., kada direktor jedne radne organizacije odlučuje da se dio slobodnih dana koji su se dotad koristili za Dan Republike prebaci “uoči Nove godine”, dodajući kako bi odluku legalno mogao donijeti i bez “samoupravnog odlučivanja”, ali da želi radnički savjet “uvjeriti argumentima”. Poslovno rukovodstvo ovakvu odluku pravda ekonomskim razlozima, odnosno potrebom da se ispune obaveze prema stranim kupcima.[4] Ovakvo objašnjenje ne zadovoljava delegate u radničkom savjetu, koji smatraju da će u etnički i vjerski miješanom radnom kolektivu, u trenutku silovitog razbuktavanja nacionalizama u zemlji, ovakva intervencija neizbježno izazvati podjele: “Sad nas se podvaja vjerskim praznicima”, primjećuje jedan delegat.[5] Ali, unatoč izraženom protivljenju radničkog savjeta i zahvaljujući novoj raspodjeli moći, odluka direktora prolazi. Odluke poput ove bile bi teže provodive kada je radnički savjet kao organ kolektivnog odlučivanja bio jači, jednostavno zato jer je za njihovo donošenje bio potreban kakav-takav dogovor. U ovoj tranzicijskoj epizodi, tržišna logika koju zastupa rukovodstvo uspijeva prevladati onu društvenu, koja zabrinjava radničke delegate, zahvaljujući političkoj odluci (o dokidanju samoupravljanja) koja je u potpunosti izvan dosega radništva. Primjeri iz našega arhiva u kojima radnički savjeti nadilaze ulogu pukog mehanizma transmisije nametnutih odluka mogu dati naslutiti određeni demokratski potencijal ovih institucija, pogotovo u situaciji kraja osamdesetih kada se postojeći politički odnosi ionako destabiliziraju. Demokratizacija uže shvaćene političke sfere—uvođenje stranačkog pluralizma—nastupa istovremeno s ukidanjem posljednjih ostataka ekonomske demokracije.[6] Postojanje industrijske demokracije samoupravnoga tipa komplicira narativ o neodvojivosti demokracije i kapitalizma: u našem primjeru, demokratsko se tijelo postavlja protiv tržišne logike, no više ne može djelovati. Ova ilustracija sugerira kako su čvrste podjele između čisto “političkog” i samo “ekonomskog” teško održive, te da su učinci demokratizacije sfere rada—zahvati u širu, kompleksnu društvenu sferu—nadilazili puka ekonomska pitanja. Osm toga, očito je kako i sami radnici i njihovi delegati u ovo vrijeme u etno-nacionalnim podjelama jasno prepoznaju opasnost za ostvarenje vlastitih interesa.

Literatura:

Cvek, Sven, Ivčić, Snježana, Račić, Jasna. 2015. “Jugoslavensko radništvo u tranziciji: ‘Borovo’ 1989.”, Politička misao 52, (2), 7-34.

Pauković, Davor. 2008. “Predizborna kampanja u Hrvatskoj 1990. u svjetlu hrvatskog i srpskog novinstva”. Časopis za suvremenu povijest (40), 1: 13-32.