Kome treba poduzeće?
Borovo 1988. - 1991.

Tjednik Borovo

Tjednik Borovo najstariji je tvornički list u bivšoj Jugoslaviji. Novine socijalističkoga poduzeća naslanjale su se na dvije tradicije: na korporacijsko glasilo koje je od 1932. izlazilo u Batinoj tvornici kraj Vukovara, te, nešto manje izravno, na tradiciju radničkih i socijalističkih novina čiji počeci u Hrvatskoj sežu u drugu polovicu devetnaestoga stoljeća. Kada je 1947. godine jugoslavenski sindikat pokrenuo inicijativu sustavnog pokretanja tvorničkih novina, kao model i uzor poslužio je upravo list koji je izlazio u Borovu. U vrijeme pokretanja ove inicijative, na čelu sindikata bio je Josip Cazi, predratni hrvatski komunist i sindikalac, koji je tridesetih godina 20. st. radio u Batinoj tvornici i tamo ilegalno uređivao list Saradnik, “organ organizovanih Batinih radnika-ca”, svojevrsni radnički odgovor na službeno tvorničko glasilo. Posvećenost radu i interesima rada, kao i zalaganje za opći društveni napredak utemeljen na radu i ravnopravnosti, povezuju Borovo sa starijom tradicijom radničkih novina. Orijentiranost na tvornicu i njezino naselje, kao i postavljanje rada u središnje mjesto šire društvene organizacije, povezuju socijalističko Borovo s njegovim fordističkim korporacijskim prethodnikom.

Fenomen tvorničkih novina, iako integralan dio kulture rada u socijalističkoj Jugoslaviji, slabo je istražen. Početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji je izlazilo oko 2.000 listova radnih organizacija (usp. Koroman 2016). Krajem sedamdesetih, naklada tvorničkih novina dvostruko je premašivala nakladu svih dnevnih listova u Jugoslaviji. Prvi skup urednika tvorničkih listova Jugoslavije održan je 1955. upravo u Borovu.[1] U Borovu je tradicionalno dodijeljivano godišnje priznanje “11. novembar” za najistaknutije novinare “listova udruženog rada” (tj. tvorničkih novina).[2]

Teme tvorničkih listova, pa tako i Borova, bile su “život kolektiva, radni uspjesi, problemi proizvodnje, radničko samoupravljanje i život organizacija u poduzeću”.[3] Tjednik Borovo je uz navedeno redovno pratio i život u Borovu Naselju, kao i kulturne i sportske aktivnosti radnika kombinata. Borovo je o životu tvornice izvještavalo demokratski, dajući glas svim pozicijama uključenim u funkcioniranje kombinata: od pogonskih radnika, preko inženjera, sindikata, partije (do depolitizacije), radničkih savjeta, pa do uprave i generalnog direktora. Unutar ovih složenih odnosa, tjednik je svoju poziciju pokušavao održati nezavisnom, o čemu najbolje svjedoče kritike koje listu uglavnom stižu s upravljačkih pozicija.

Kako se tjednik Borovo snašao u vremenu velikih političkih i ekonomskih promjena kojim se bavimo? Uočljivo je nekoliko općenitih trendova. Kroz 1990. i 1991. Tjednik je izložen efektima krize i mjera stabilizacije jednako kao i ostali dijelovi kombinata. Tjednik je dužan borovskoj Štampariji, a Štamparija vanjskim dobavljačima, zbog čega je ugroženo njezino normalno funkcioniranje, kao i radna mjesta 180 zaposlenih.[4] Efekti štednje vide se u sve manjem broju fotografskih priloga u Tjedniku, kao i smanjenom broja stranica.[5] Novinari su među prvim radnicima kombinata kojima počinju kasniti plaće. No, i u takvim uvjetima novine se nastavljaju izdavati: “Mi smo uvijek na raspolaganju. I bez obzira na neisplaćenu plaću, moramo biti strpljivi i razumni. Razumniji od onih koji traže svoja prava kad nema novaca, mudriji od onih što prozivaju, a nemaju argumenata, pismeniji od onih čije referate prenosimo.”[6]

Uz materijalnu oskudicu, informiranje u kombinatu dovedeno je u pitanje i kroz sveobuhvatne društvene promjene, koje sada zahvaćaju i instituciju jugoslavenskih tvorničkih novina općenito. Početkom 1990., Tjednik (bez komentara) prenosi “stavove o zadacima informiranja u poduzećima u funkciji ostvarivanja privredne reforme”, koje donosi Privredna komora Jugoslavije.[7] Komora napominje kako “tržišna orijentacija u privređivanju i marketinški pristup organizaciji rada i poslovanja” pretpostavljaju “da je sistem informiranja sastavni dio ukupne poslovne politike svakog poduzeća”. Od tvorničkih se novina traži da budu “faktor mobilizacije” za reformu i za “stvaranje pozitivne klime za poduzetništvo”. Ove parole za novo vrijeme bile su, uz neizbježnu ironiju, smještene tik do citata iz prošlih vremena, u kojima se—u izvještaju s prvog skupa urednika tvorničkih novina godine 1955.—kao prvi zadatak ovih listova ističe “život [radnog] kolektiva”.

Redakcija Tjednika svjesna je dramatičnosti tekućih društvenih promjena i posljedica koje one imaju na tvorničke novine, kao i novinarsku struku u cjelini. Na sastanku s članovima Konferencije sindikata, borovska redakcija jasno iznosi stav o trenutnom stanju:

Danas nema velike dileme; novine mogu biti marketinški, poslovno usmjerene, sadržajno drugačije, ili zadržati u principu postojeću fizionomiju. U prvom slučaju, list malog tiraža bi izgledao instruktivno, služio jedino menadžerskom afirmativnom; zapostavljajući potpuno životnu stvarnost kakva ustvari jeste. … Čini nam se, ipak, potrebi primjerenija sadašnja njegova uređivačka fizionomija od one koju bi proizveo eventualni prijelaz u privatno novinsko poduzeće.[8]

Nespojivost novog, tržišnog usmjerenja i tradicionalne funkcije radničkih novina ovdje je eksplicitno izrečena te uspostavljena po liniji klasnog odnosa između menadžera i radnika.

Tjednik nije jednostavno zauzeo stranu u mnogobrojnim sukobima koji su obilježili ovo razdoblje. Iako se nadaje dojam da u ovom periodu Tjednik daje više prostora izjavama borovskih direktora, prigovori na pisanje novina, bar oni registrirani u Tjedniku, uglavnom dolaze upravo od menadžmenta. Čitanje Tjednika iz vremena “demokratskih promjena” ostavlja dojam da se uređivačka politika novom vremenu pokušala prilagoditi i povećanjem broja potpisanih komentatorskih ili kolumnističkih tekstova. Na neke od njih, kao na pisanje o raspodjeli i Borovo Commerceu, bilo je i oštrih reakcija iz kruga kombinata. Tjednik zadržava svoju uobičajenu rubriku “Radnici govore”, u kojoj se mogu pročitati stavovi i mišljenja pogonskih radnika. I u feljtonima, kolumnama i komentarima iz ovog perioda možemo pronaći različita razmišljanja o promjenama koje se događaju, iako je njihov zajednički nazivnik osjećaj neizvjesnosti uzrokovan mjerama štednje, procesom pretvorbe i rastućim međunacionalnim napetostima.

Ambivalentnost prema novom vremenu—koje je istovremeno i pogubno za kombinat i “bez alternative”—najvidljivija je u napisima o tržištu. Tržište sada postaje tema mnogobrojnih osvrta. Posebno su zanimljivi tekstovi Josipa Kovača, koji je početkom 1991. u Tjedniku objavljivao feljton o odnosu politike i ekonomije, u kojemu, među ostalim, citira Ilijadu i Aristotela. Kovačevi tekstovi otkrivaju i određenu neodlučnost u odnosu prema tržištu: Tržište je “dobro jer nas tjera na dobro”, ali i okrutno i dovodi do neizbježnog društvenog raslojavanja.[9]

Od korisnih informativnih priloga svakako treba istaći i “Mali ekonomski leksikon”, koji Tjednik u ovom periodu nastavlja objavljivati i u kojemu se čitateljima pojašnjavaju neki osnovni pojmovi iz ekonomije. U teško vrijeme stečajeva i viškova, Tjednik redovito obavještava radnike o njihovim pravima u slučaju otkaza i sličnim praktičnim pitanjima. Nekoliko drugih promjena u “fizionomiji” lista možemo primijetiti u ovo vrijeme. U skladu s novim trendovima u jugoslavenskoj privredi, kroz 1990. se u Tjedniku među oglasima pojavljuju reklame za male privatne biznise: videoteke, krojačke radionice, trgovine na malo, frizerske salone, TV servise... U ovo vrijeme Tjednik daje svoj prilog informiranju radnika Borova o “oslobođenoj privatnoj inicijativi”: odlazak u privatnike predstavljao je jedno od poželjnih rješenja za problem viška radnika.[10] Po prvi puta, Tjednik objavljuje i cjenik oglašavanja u listu.

U novom vremenu, pod vodstom dugogodišnjeg glavnog urednika Božidara Markotića, Borovo ustraje u nekim “zastarjelim” idejama i navikama, od kojih su najočitiji izraženi anti-nacionalizam i zalaganje za vrijednost ljudskoga rada. Svakako treba istaknuti i brigu novina za kulturu i redovito praćenje rada borovskog kulturnoumjetničkog društva, unatoč tome što “socrealističko odlazi sa scene”. Jedna od tema koje se provlače kroz niz brojeva je problem sudbine socijalističkih kulturnih centara, kao i kulturnog amaterizma. U tim se člancima raspravlja o pitanjima organiziranja i financiranja kulturnih centara u procesu prelaska na tržišne odnose.[11]

U Tjedniku iz 1990. i 1991. praktički nema članaka koji se izravno bave dnevnopolitičkim temama, uključujući događaje vezane za eskalaciju pobune dijela hrvatskih Srba i brojne nasilne incidente koji u ovo vrijeme ne mimoilaze ni Vukovar. Iako se ovo na prvi pogled može učiniti neobičnim, takva je praksa posve u skladu s uobičajenom uređivačkom politikom tvorničkih novina, koje se u načelu nisu bavile dnevnom politikom. Od političkih tema možemo izdvojiti jedino posljednji, 14. kongres KPJ i izbore u Hrvatskoj, o kojima Tjednik izvještava vrlo neutralno. No, tekstovi o drugim temama—posebno kolumne poput novog “Petog stupca” ili brojnih tekstova o kulturi—često nude rezignirane, ironične, sarkastične, pa i kriptične komentare na zabrinjavajuću stvarnost vukovarskoga kombinata. Pred sam rat, čini se da posebno kultura postaje tema kroz koju se provlače stavovi i mišljenja o naznakama tragičnih događaja koji će uslijediti.

Literatura:

Koroman, Boris. “Radnički tisak i problemi koncepta samoupravljanja u kulturi u 70-im i 80-im godinama 20. st.” Acta Histriae 24, 2016: 615-642.