Kome treba poduzeće?
Borovo 1988. - 1991.

Zakoni

Pred kraj 1989., savezni premijer Ante Marković objavljuje “rat inflaciji” te najavljuje “inicijativu SIV-a za promjenu Ustava, da bi se federalnoj vlasti dala konkretna ovlaštenja u pogledu nesmetanih odnosa s inozemstvom, garantiranje prava građana i kretanja roba i kapitala na teritoriji cijele zemlje, te uveo jedinstveni poreski sistem i uvelo tržište kapitala”.[1]

Mjere šok terapije, ili popularno “Markovićeve reforme”, najagresivnije se provode od početka 1990. godine. Dio “stabilizacijskih mjera” predstavljaju i zakonodavne promjene, a niz drugih zakona koji se u ovom periodu donose pokazuju da su pitanja vlasništva i rada središnja.[2] Svi novi zakoni koji se donose utječu na situaciju u Borovu, budući da zahtijevaju temeljitu reorganizaciju poduzeća.

U obzir treba uzeti i činjenicu da se pred kraj 1988. donosi novi Zakon o poduzećima, koji ima za cilj dodatno liberalizirati socijalističku ekonomiju Jugoslavije. Ovim se zakonom uz društveno vlasništvo nad poduzećima uvodi i mješovito i privatno, a dopušta se i mogućnost stranog vlasništva nad poduzećima. Ovo je jedan od četiri zakona bitna za provođenje spomenute privredne reforme, uz Zakon o planiranju i društvenom planu Jugoslavije, Zakon o stranim ulaganjima i Zakon o Jugoslavenskoj banci za međunarodnu ekonomsku suradnju. Prema Tanjugovom članku koji početkom 1989. prenosi Tjednik, "Svi zakoni su samo sistemski put ka integralnom tržištu (tržišta robe, usluga, rada, kapitala, znanja, prirodnog bogatstva) i ekonomskim pravilima igre" za izlazak iz krize.[3]

Zakon koji djeluje u pro-tržišnom smjeru je novi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa iz 1989. Generalno, zakon je na liniji povećanja efikasnosti, lakšeg otpuštanja, lakše pokretljivosti radnika unutar poduzeća, itd.[4] Tjednik izdvaja “najzanimljiviji detalj” u novom zakonu: “da se socijalna problematika izuzima iz sfere radnih odnosa, u kojima sudjeluju isključivo sposobnost, umijeće i tržna tražnja”.[5]

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o poduzećima (7.7.1989) stvaraju se uvjeti za dokidanje samoupravljanja i jačanje uloge rukovodstva poduzeća. Promjene za rukovodioce predviđaju prelazak s “naglašeno koordinatorske” na upravljačku funkciju. Rukovodioci dobivaju veću slobodu i veća ovlaštenja, kako u procesu rada, tako i na tržištu: direktor “ne mora više, kao prije, tražiti niz suglasnosti”, ali mora na kraju svake godine izaći pred RS s poslovnim rezultatom.

Iako su već spomenutim Zakonom o poduzećima još 1988. stvorene potrebne pretpostavke za prelazak na tržišno gospodarstvo, izmjenama zakona iz 1990. prelazak na kapitalistički model je osiguran. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o poduzećima iz 1990., uz druge izmjene, brišu se iz starog zakona članci 4. i 5., čime se iz zakonodavne regulative izbacuju samoupravna prava radnika i pregovaranje VSSJ o kolektivnim ugovorima radnika u privatnim i mješovitim poduzećima. Brisanjem članaka 20. i 24. ukida se mogućnost osnivanja društvenih poduzeća. Upravo brisanjem samoupravnih odredbi i onemogućavanjem stvaranja novih društvenih poduzeća reforma kreće putem “bez alternative”.[6] U izvještaju Svjetske banke o “industrijskom restrukturiranju” Jugoslavije iz 1991., najbitniji aspekti programa restrukturiranja—u skladu s kojim savezna vlada provodi program stabilizacije, ne bi li država dobila pomoć stranih kreditora—upravo je reforma vlasništva i ukidanje samoupravljanja, odnosno privatizacija poduzeća u društvenom vlasništvu i njihova pretvorba u dionička društva s nadzornim odborima.

Republički Zakon o zapošljavanju i Zakon o radnim odnosima doneseni početkom svibnja 1990., kao i programi za socijalnu zaštitu standarda stanovništva i novoosnovani Fond za poticanje zapošljavanja, bili su usko povezani s planovima za “prestrukturiranje privrede”, tj. s očekivanim valom stečajeva i nezaposlenosti. Novim Zakonom o zapošljavanju radnici koji su dobili otkaz zbog stečaja zato su dobili određene prednosti pred drugim nezaposlenima. Sindikalna javnost je donošenje ovih zakona ironično prokomentirala: “Otpuštanja radnika kroz likvidaciju i stečajeve mogu sad početi”.[7]

U operacionalizaciji ovog procesa posebno je važan bio Zakon o financijskom poslovanju, kojim se prijelaz na tržišne odnose trebalo ubrzati tako da se u poduzećima koja ne mogu osigurati likvidnost, tj. koja su u blokadi dulje od 60 dana, automatski pokreće stečajni postupak.[8] Stečajevi u ovom periodu predstavljaju prije svega način za rješavanje viška radne snage.

Nakon saveznog Zakona o društvenom kapitalu, hrvatska vlada 24. listopada 1990. donosi uredbu o “zaštiti interesa Republike Hrvatske o postupku pretvaranja društvenog vlasništva u druge oblike vlasništva”, prema kojoj republička Agencija za restrukturiranje i razvoj procjenjuje je li predviđeno pretvaranje vlasništva prihvatljivo.[9] Naime, na temelju saveznog zakonskog okvira, republike su samostalno trebale razviti “implementacijske strategije za restrukturiranje poduzeća i privatizaciju” (usp. World Bank, 23). Sa sindikalne scene ubrzo stižu kritike na strategiju privatizacije nove hrvatske vlade. List Sindikalna javnost upozorava: “Dok savezna vlada, makar to namjerava ostvariti i nepopularnim mjerama, pokušava čuvati narodno bogatstvo na način koji bi dominaciju nad njim osigurao ili državi ili našim radnicima, ne isključujući ni inozemni kapital, naša se republička vlada potpuno opredijelila za totalnu privatizaciju.”[10] I Svjetska banka, koja pomno motri razvoj situacije u Jugoslaviji, smatra da nacrti slovenskog i hrvatskog Zakona o privatizaciji sadrže značajne izmjene u odnosu na savezni zakon. U Hrvatskoj, novi zakon predviđa rok (30. lipnja 1992.) nakon kojega ovlasti za odlučivanje o pretvorbi prelaze s poduzeća na Agenciju za restrukturiranje i razvoj, a agencija se ovlašćuje za preuzimanje upravljanja u slučaju da su ugroženi ekonomski interesi Republike Hrvatske (npr. ako poduzeće nagomila dugove ili je insolventno, ili kada republička Vlada tako odluči; usp. World Bank, 23). Dakle, ovi izvori sugeriraju da je republički model, u odnosu na savezni zakon, predvidio snažniju ulogu države (republike) u procesu pretvorbe društvenoga vlasništva. Ovakva mišljenja nalazimo i u komentarima na novu verziju republičkog Zakona o pretvorbi iz travnja 1991., kada Sindikalna javnost piše da, unatoč učinjenim izmjenama, “i dalje ostaje dojam o prevelikoj ulozi države”.[11]

Literatura:

Meier, Viktor. 1999. Yugoslavia: A History of its Demise. London & New York: Routledge.

World Bank. 1991. Yugoslavia – Industrial restructuring study: overview, issues and strategy for restructuring. World Bank Group, Washington, DC. http://documents.worldbank.org/curated/en/839571468304234506/Yugoslavia-Industrial-restructuring-study-overview-issues-and-strategy-for-restructuring